Četvrti broj GSG časopisa pod naslovom Rad–Kako smo ga (po)stavile, odnosno Labour– (Re)Worked donosi priloge Selme Selman, Katje Praznik, Valerie Graziano, Marine Tkalčić, te intervju s Jasnom Jasnom Žmak.
O broju posvećenom radu u kulturno-umjetničkom polju počele smo razmišljati godinu dana nakon riječke „Bella ciao“, pjesme koja je obilježila program Otvaranja Europske prijestolnice kulture (EPK) u akvatoriju riječke luke, a nakon kojega su ostale obnovljene zgrade i nedostatak sredstava za žive radnike/ice i živu kulturno-umjetničku proizvodnju. Godina u kojoj smo počele pisati tekstove bila je također druga godina pandemije, u kojoj se među najpogođenijima krizom našao upravo sektor kulture i umjetnosti. Oba ta „događanja“ – iznevjerena očekivanja EPK i zdravstveno-socijalno-ekonomska ugroza – trasirala su put u temu broja koji se bavi budućnošću ovog našeg, kulturno-umjetničkog polja, odnosno nužnim preduvjetima njegova opstanka. U taj opstanak smo ušle kroz temu rada, odnosno svih onih svakodnevnih stranputica i pristajanja – na loše uvjete rada, nedovoljno i neredovito projektno financiranje, hiperprodukciju događanja, birokratizaciju, gubljenje smisla proizvodnje i njene komunikacije s takozvanim publikama – te mogućnosti njihovog prevladavanja i odbijanja.
Naš zajednički svijet, i onaj omeđen nacionalnim granicama i onaj veliki, svjetski, u međuvremenu je postao još nesigurnije i destruktivnije mjesto za život. Ima li onda smisla u tom i takvom kontekstu razmišljati i pisati o radu – našem, vašem, svačijem? Ima li ikakvog smisla postaviti pitanje o odbijanju rada, danas, u ovom našem „malom“ polju čije veliko Ne neće zaustaviti kolanje drugih, često za opstanak važnijih roba i usluga? Ima li smisla ponovo otvarati temu univerzalnog temeljnog dohotka za sve ili pak sanjati o usporavanju i izgradnji drugačijih odnosa unutar naših kolektiva? Iz broja koji je pred vama naš odgovor je jasan: mislimo da ima, ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da mi više nemamo što izgubiti i da su stalno nove i ubrzavajuće katastrofe digle ljestvicu više. Jednostavno više nema previše smisla raditi stvari na način na koji smo navikle i koji zapravo nikome ne odgovara. Pozvane autorice – umjetnice, teoretičarke, istraživačice, kustosice – pridružile su nam se u ovom razmišljanju i zaustavljanju, svaka iz svog specifičnog rakursa, ukrštajući u ovom broju različite tehnike zauzimanja i odbijanja rada, uvijek misleći i o širem kontekstu društvene proizvodnje i položaju koji različite skupine zauzimaju u njoj. Časopis korespondira s mnogim inicijativama i tematskim preokupacijama i drugih aktera/ica (festivala, inicijativa) u našem i vašem silno napaćenom sektoru kulture i umjetnosti. Pošteno plaćanje za sve (ne samo za nas) i odbijanje rada, lice su i naličje istog problema – našeg rada i kako smo ga postavile, njegove uloge u široj društvenoj proizvodnji i njegove uloge u proizvodnji nas samih.
Donosimo dvije umjetničke kontribucije umjetnice Selme Selman: manifest „Mi imamo moć“, u koautorstvu s Chonghom Peterom Leejem (Sofia Queer Forum, 2021), te rad „Njezina roza soba“ (Studio Selma Selman, 2020). Manifest je poziv na uzajamno pomaganje, licem u lice ili primjenom digitalnih alata, poziv da „iznova razmislimo i preoblikujemo svoje mogućnosti i kolektivne budućnosti, uz posebnu svijest o osjetljivostima i problemima teško diskriminiranih populacija“. Rad „Njezina roza soba“, čiji se originalni „stalni postav“ nalazi u obiteljskoj kući Selme Selman u Bihaću, fokusira se na detalje prošlosti i moguće i ostvarene snove njene majke, vraćajući joj u djetinjstvu oduzeta prava i osobni autoritet.
Katja Praznik u tekstu „Moramo razgovarati o radu – borba protiv nevidljivosti radnika i radnica u umjetnosti“ nastavlja s temom koju već neko vrijeme sustavno obrađuje: temeljnim priznavanjem rada umjetnika/ca kao rada, koji treba pošteno platiti ili kompenzirati. Praznik uvodno pojašnjava ono što naziva „paradoksom umjetnosti“, a u čijem je središtu zapadnjačka umjetnička tradicija koja kreativnost pretpostavlja radu. Povlačeći paralelu između ženskog kućanskog rada, koji je, kao i umjetnički neplaćen, podvlači i razliku: žene u kućanske poslove nisu upisane kako bi se istaknule, „nego kao opresirani kolektivni entitet koji služi čovječanstvu“, što s umjetničkim radom – koji se smatra rezultatom umjetničkoga genija, a događa se „bez rada“ odnosno dolazi „iz umjetnika“ – nije slučaj. To, navodi Praznik, osnažuje ideju da umjetnost nije potrebno plaćati jer umjetnost nije pravi rad. Praznik podsjeća da je povijesno razdvajanje umjetničkog rada od novca (plaćanja) i rada (radničkih prava) bilo klasni projekt građanskog društva kojim je umjetnički rad postao „depolitizirana kategorija koja također neutralizira i klasnu dimenziju umjetničke proizvodnje“. Smjernice o preporučenim honorarima za izložbe, sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje, neki su od alata za pokretanje borbe protiv izrabljivanja radnica u umjetnosti.
Valeria Graziano u tekstu „Pravo da budemo lijene i pritom uživamo – O umijeću odbijanja rada i radu na odbijanju umjetnosti“ s čitateljicama i suvremenim umjetnicama vodi razgovor o tehnikama odbijanja rada. Graziano istražuje na koji se način geste odbijanja umjetničkog rada mogu same po sebi smatrati „tehnikama“ proizvodnje. Preispituje kako one funkcioniraju, na koje elemente radnog režima ciljaju, kako prestaju, što točno odbijaju i što točno mijenjaju tijekom svojih neoperativnih operacija. Potencijalne odgovore daje kroz povijesni pregled značajnijih umjetničkih „akcija odbijanja rada“ dijeleći ih na skup akcija usmjerenih na odbijanje institucionalnog upravljanja i pripadajuće birokracije te složenih i međusobno isprepletenih sustava valorizacije, i na akcije koje kao polazište uzimaju odbijanje proizvodnje kao procesa subjektivacije, odnosno protivljenje ulozi koja se proizvođačima umjetnosti nameće i koja ih pretvara u podatne subjekte s prethodno određenim navikama, afektima i odnosima. Neki su od primjera koje spominje Marcel Duchamp, Art Workers Coalition (AWC), Gustav Metzger, Goran Đorđević, Lee Lozano, umjetnički kolektiv Claire Fontaine i američki duo Navild Acosta i Fannie Sosa.
Marina Tkalčić u tekstu „Kako usporiti? Etika brige kao indirektni politički agens promjene“ na vlastitom primjeru uočava na koji nas je način aktualna pandemija nagnala na promišljanje i upozorila na neodrživost postojećih radnih uvjeta, ukazuje na mogućnost „rehabilitacije“ i „izliječenja“, i to kroz etiku brige ili etiku skrbi i solidarnosti, kroz procese usporavanja (umjetničke i kulturne produkcije), pauziranja te izgradnje drukčijih društvenih odnosa. Na primjeru rezidencijalnog programa provedenog u sklopu europskog projekta Risk Change u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Tkalčić prikazuje kako je za vrijeme prvog lock downa izvanredna situacija „pogurala” Muzej prema paradigmatskom činu solidarnosti te izmjestila fokus s proizvodnje na suradnju i samorefleksiju. Postavlja pritom neizbježno pitanje: je li moguće ovakav model afektivnog rada, vremenski neopterećenog, bez uvjetovane nužnosti proizvodnje i beskompromisnog zadovoljenja parametara europsko-projektne administracije, koristiti – u situacijama koje nisu krizne?
Donosimo i intervju s Jasnom Jasnom Žmak, predsjednicom Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID, u čijoj je radionici objavljen prvi strukovni cjenik u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja – Priručnik o autorskim pravima, pravednim naknadama za rad i pravima radnika u području scenaristike, dramaturgije i pisanja izvedbenih djela, kolokvijalno zvan Cjenik. Cjenik, kaže Žmak, predstavlja neku vrstu blueprinta za buduće djelovanje SPID-a, ali donosi i smjernice djelovanja za cijelo izvedbeno i AV-polje. Cjeniku su podršku u međuvremenu pružile brojne udruge, a neke su, potaknute ovim dokumentom, pokrenule i rad na vlastitim cjenicima. Dodatno, SPID je izborio i predstavnika u AV Vijeću kao i uvrštavanje SPID-a na popis udruga koje izdaju olakšice, a sudjelovao je i na sastancima Ministarstva kulture i medija na temu uspostavljanja kriterija za dodjelu potpora nezavisnim umjetnicima u korona-vremenu. Put je dug, a zahtjeva je puno, kaže Žmak, no nama se čini da je, svakako i zbog SPID-a, on trenutno otvoreniji i trasiraniji no prije.
Časopis su dizajnerski oblikovali Ana Tomić i Marino Krstačić Furić, prevela Zana Šaškin, lektorirale Anna Bowen i Iva Borković, koje su sve utkale svoje vrijeme i rad u broj koji je pred vama.
Audio verziju tekstova iz časopisa u izvedbi članica kolektiva “Igralke” poslušajte na MixCloudu GSG-a.
Časopis je izdan uz potporu kanadske fondacije Musagetes (45.000,00 kn) i Grada Rijeke (5.000,00 kn).
***
Najbolje se čita na nekom toplom, mirnom mjestu.